Ivanjski vijenci
_Pa%25C4%258Detin_02.jpg)
Ivanjski vijenac dio je tradicionalnog kršćanskog običaja u proslavu Ivanjdana, danas tipičan za pravoslavce. Pletu se na dan uoči obljetnice rođenja Ivana Krstitelja (6. srpnja po gregorijanskom, odnosno 23. lipnja po julijanskom kalendaru). Ivanjsko cvijeće tvori osnovu vijenca, a sastav se ukrašava drugim, višebojnim cvijećem kao što su ruže, lavanda i luk. Vijenac se postavlja na vanjski zid ili ogradu kuće prema ulici, a uklanja se tek iduće godine prilikom postavljanja novoga vijenca.[1][2]
Vijenci su kroz povijest imali različite uloge u ivanjskim običajima južnoslavenskih kršćana, pa tako i katolika, no opstali su najviše u pravoslavnim zajednicama. Smatra se da predstavljaju nastavak pretkršćanskih tradicija, a rabili su se među ostalim za gatanje i zaštitu od prirodnih nepogoda. Slični običaji izrade i uporabe vijenaca u prošlosti zabilježeni su diljem Europe.
Izrada ivanjskih vijenaca istaknuta je kod pravoslavaca kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Srbijanski običaji često uz pletenje vijenaca uključuju paljenje ivanjskih krijesova.[3] U novije doba gotovi se vijenci za proslavu blagdana prodaju na tržnicama; pravoslavna Crkva dopušta takvu praksu.[2]
Vjeruje se da su ivanjdanski običaji nastali iz pretkršćanskih vjerovanja, pa se vijenac pojavljuje i kod drugih kršćanskih denominacija u svezi s ivanjskim krijesovima.[4] Prema jednoj legendi o nastanku tradicije, Marija je prilikom posjete svojoj tetki, majci Ivana Krstitelja, isplela vijenac od ivanjskog cvijeća koje je našla pored puta kako joj ne bi došla praznih ruku.[1]
Kod djevojaka u Velikoj pored slavonske Požege postojao je običaj pravljenja vijenaca od raznog cvijeća, osobito paprati, dan uoči Ivanja. Vijenac bi zatim nosile tu večer te na ivanjskoj misi.[4] Prema napisima Luke Ilića Oriovčanina iz sredine 19. stoljeća, vjerovalo se da cvijeće paprati štiti od glavobolje, a da njegovo sjeme daje sposobnost sveznanja i razumijevanja životinjskog glasanja.[5] Negdašnje su karlovačke djevojke uoči Ivanjdana pravile i nosile vijence od ivančica, s kojima su pjevale te kitile vratnice i prozore kuća koje su posjetile. Nazivalo ih se krisnice, a običaji su se razlikovali između sela i grada. Seoske krisnice obično su imale 15 – 18 godina (katkad i mlađe), a pjevale su u skupinama od četiri, okrenute jedna prema drugoj; gradske krisnice pjevale su jedna iza druge.[6] Još jedna tradicija zabilježena u Hrvatskoj uključivala je »ophode« naselja na Ivanjdan. Seoske su djevojke, takozvane ladarice, u skupinama od četiri ili osam obilazile kuće noseći vijence i ispred njih izvodile kolo uz pjesmu hvale.[7] Prema nekim izvorima za izvedbe su dobivale i darove.[8] Vijence se na kraju bacalo u rijeku ili potok te se vjerovalo da će se djevojka udati u mjestu gdje se vijenac nasuka.[7] Običaji gatanja vijencem više nisu zastupljeni u Hrvatskoj, no spominju se u hrvatskim narodnim pjesmama.[9]
Običaj kićenja kuća vijencima, sličan pravoslavnom, također je postojao u hrvatskih katolika. U Slavoniji je zabilježen običaj postavljanja ivanjskih vijenaca na kuću u ranu zoru Ivanjdana. U Podravini su se vijenci vješali iznad ulaznih vrata; u slučaju bolesti ukućana, cvijeće iz vijenca kuhalo bi se uz sijeno, a bolesnik bi za lijek udisao paru iz lonca. U Gornjem Svetom Ivanu u Bačkoj vjerovalo se da vijenac štiti od požara i groma, a u Unešiću da donose plodnost.[10]
Tradicija pletenja ivanjskih vijenaca zabilježena je i kod Bunjevaca u Srbiji i Mađarskoj. Subotičanske djevojke vijence su pritom jedine sastavljale od poljskog cvijeća. Žedničke djevojke vijence su bacale na dudovo stablo i u vodu; ovisno o tome na koju stranu vijenac padne, djevojkama se gatalo gdje će se udati. U Tavankutu i Čavolju vijenac se bacao na krov salaša kako bi se kuću zaštitilo od požara, a u Čavolju se vijenac iz istog razloga mogao ovjesiti na kuću.[11] U Baji je zapisana tradicija nošenja vijenca na glavi. U skupinama od više djevojaka, samo ga je najstarija smjela nositi na glavi, dok su ga ostale nosile u rukama, a po dolasku kući vijence su bacale na krov. Ako bi vijenac pao na tlo, to bi se tumačilo kao nagovještaj nečega lošeg.[12]
U Hutovu u Bosni i Hercegovini zapisana je opsežna tradicija izrade vijenaca. Ondje su djevojke pred Ivanjdan brale vrtno i poljsko cvijeće poput rujevine, tulipana i ruža te ih plele u slavoluke. Takav je cvjetni slavoluk je stajao iznad vanjskog oltara te na vratima crkve.[10]
Tradicija pletenja cvjetnih vijenaca uoči Ivanjdana (Midsommar) bila je prisutna i kod Šveđana, koji su ih u 19. stoljeću također vješali na ili u kući, odnosno štali. Namjena im je bila zaštititi ukućane i njihovu stoku od zla. Vijenci su se tijekom zime sušili, a zabilježeno je i paljenje suhih vijenaca, pri čemu je dim trebao imati ljekovita svojstva.[13]
U Njemačkoj su se pravili i na ivanjsku noć nosili vijenci od pelina i sporiša. Englezi su ih također nosili za dan svetog Barnabe u 15. stoljeću, koji se prema tadašnjem julijanskom kalendaru obilježavao uoči Ivanjdana.[13]
U Poljskoj, Ukrajini i Rusiji poznati su neki običaji gatanja putem bacanja ivanjskog vijenca u vodu.[9][14] U poljskoj tradiciji Wianki, djevojke su isplele vijenac, a zatim ga bacale; držalo se da onaj koji ga ulovi ima »pravo« vjenčati se s djevojkom.[15]
- 1 2 Nedić, Jovan; Cimeša, Milan. 11. srpnja 2022. Ivanjski vijenci. Novosti. Pristupljeno 10. siječnja 2026.
- 1 2 Milanović, Maja. 8. srpnja 2024. Ivanjski venac kao simbol iskrene hrišćanske vere. srbi.hr. Pristupljeno 10. siječnja 2026.
- ↑ Kalaba, Ana. 7. srpnja 2023. Prelepi običaji za Ivanjdan koji i dalje žive u Srbiji, a mnogi ne znaju za njih: Ako devojka ovo uradi, do kraja godine udaće se za čoveka svog života. NOVA portal (srpski). Pristupljeno 11. siječnja 2026.
- 1 2 Dragić 2007., str. 383.
- ↑ Dragić et al. 2019, str. 281–282.
- ↑ Dragić 2007., str. 384.
- 1 2 Dragić 2007., str. 386.
- ↑ Dragić et al. 2019, str. 324.
- 1 2 Černelić 1994., str. 30.
- 1 2 Dragić et al. 2019, str. 302.
- ↑ Černelić 1994., str. 29.
- ↑ Dragić et al. 2019, str. 307.
- 1 2 Łuczaj, Łukasz Jakub. 26. lipnja 2012. A relic of medieval folklore: Corpus Christi Octave herbal wreaths in Poland and their relationship with the local pharmacopoeia. Journal of Ethnopharmacology. 142 (1): 228–240. doi:10.1016/j.jep.2012.04.049. ISSN 0378-8741
- ↑ Orysia Paszczak Tracz, Vinok, vinochok Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. listopada 2007. (Wayback Machine), The Ukrainian Weekly, August 1, 1999.
- ↑ Dragić et al. 2019, str. 281.
- Černelić, Milana. 1. prosinca 1994. Tradicije paljenja godišnjih vatri kao indikator kulturnih razlika. Etnološka tribina : Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva. 24 (17): 25–42. ISSN 0351-1944
- Dragić, Marko. 2007. APOTROPEJSKI OBREDI, OBIČAJI I OPHODI U HRVATSKOJ TRADICIJSKOJ KULTURI. Croatica et Slavica Iadertina. 3 (3.): 369–390. ISSN 1845-6839
- Dragić, Marko; Dragić, Helena. 2019. Sveti Ivan Krstitelj u Hrvatskoj tradicijskoj baštini. Croatica et Slavica Iadertina. 15 (1): 275–330. ISSN 1845-6839