Idi na sadržaj

Anestetik

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Listovi biljke koka (Erythroxylum novogranatense var. novogranatense), iz kojih se dobija kokain, prirodni lokalni anestetik [1][2]

Anestetici jesu danas najčešće primjenjivani lijekovi uopće, a koji se koriste za izazivanje anestezije – drugim riječima, za uzrokovanje privremenog gubitka osjeta ili svijesti. Mogu se podijeliti u dvije široke klase: opći, koji rezultiraju reverzibilnim gubitkom svijesti, i lokalni anestetici, koji uzrokuju reverzibilni gubitak osjeta za ograničeno područje tijela bez nužnog utjecaja na svijest.[3][4] U modernoj anesteziološkoj praksi koristi se širok spektar lijekova. Mnogi se rijetko koriste izvan anesteziologije, ali drugi se često koriste u različitim oblastima zdravstvene zaštite. Kombinacije anestetika ponekad se koriste zbog njihovih sinergijskih i aditivnih terapijskih efekata. Međutim, neželjeni efekti mogu se i povećati.[5] Anestetici se razlikuju od analgetika, koji blokiraju samo osjećaj bolnih podražaja.[6][4] Analgetici se obično koriste u kombinaciji s anesteticima za kontrolu pre–, intra– i postoperativne boli.[4]

Lokalni anestetici

[uredi | uredi izvor]

Na bazi estera

[uredi | uredi izvor]

Na bazi amida

[uredi | uredi izvor]

Lokalni anestetici sprječavaju prijenos nervnih impulsa bez izazivanja nesvjestice. Djeluju reverzibilnim vezivanjem za brze natrijske kanale unutar nervnih vlakana, čime sprječavaju ulazak natrija u vlakna, stabilizujući ćelijsku membranu i sprječavajući širenje akcijskog potencijala. Svaki od lokalnih anestetika u svom nazivu ima sufiks "–kain". Lokalni anestetici mogu biti na bazi estera ili amida. Estarski lokalni anestetici uglavnom su nestabilni u rastvoru i brzo djeluju, brzo se metaboliziraju pomoću holinesteraze u krvnoj plazmi i jetri,[4] i češće izazivaju alergijske reakcije. Amidni lokalni anestetici uglavnom su termostabilni, s dugim rokom trajanja (oko dvije godine). Amidi imaju sporiji početak djelovanja i duži poluživot od esterskih anestetika,[4] i obično su racemozne smjese, s izuzetkom levobupivakaina (koji je S(–)-bupivakain)[4] i ropivakaina (S(–)-ropivakain). Iako postoje opća pravila za početak i trajanje anestezije između lokalnih anestetika na bazi estera ili amida, ta svojstva u konačnici zavise od mnoštva faktora, uključujući topljivost agensa u lipidima, koncentraciju rastvora i pKa.[4] Amidi se uglavnom koriste u regionalnim i epiduralnim ili spinalnim tehnikama,[4] zbog dužeg trajanja djelovanja, što pruža adekvatnu analgeziju za operaciju, porođaj i simptomsko ublažavanje. Neki esteri, kao što su benzokain i tetrakain, nalaze se u topikalnim formulacijama koje se apsorbiraju kroz kožu.[4] Samo lokalni anestetici bez konzervansa mogu se ubrizgavati intratekalno. Petidin također ima lokalna anestetska svojstva, pored opioidnih efekata.[7]

Opći anestetici

[uredi | uredi izvor]
Bočice sevoflurana, izoflurana, enflurana i desflurana, najčešćih inhalacijskih anestetika na bazi fluoriranog etera (flurana). Flurani su označeni bojama – sevofluran je označen žutom, izofluran ljubičastom, enfluran narančastom, a desfluran plavom. Zarezi vidljivi ispod čepova bočica jedinstveni su za svako sredstvo, osiguravajući da se isparivač može napuniti samo ispravnim sredstvom.[8][4]

Inhalacijski anestetici

[uredi | uredi izvor]

Isparljiva sredstva obično su organske tekućine koje lahko isparavaju. Daju se inhalacijom za indukciju ili održavanje opće anestezije. Dušik-oksidul i ksenon su plinovi, pa se ne smatraju isparljivim sredstvima. Idealni isparljivi anestetik treba biti nezapaljiv, neeksplozivan i topiv u lipidima. Trebao bi imati nisku topljivost u krvi, ne bi trebao imati toksičnost ili nuspojave za krajnji organ (srce, jetra, bubreg), ne bi se trebao metabolizirati i ne bi trebao iritirati respiratorne puteve.

Nijedan anestetik koji se trenutno koristi ne ispunjava sve ove zahtjeve, niti se bilo koji anestetik može smatrati potpuno „sigurnim“. Postoje inherentni rizici i interakcije lijekova koje su specifične za svakog pacijenta.[9] Sredstva koja su trenutno u širokoj upotrebi su izofluran, desfluran, sevofluran i dušik-oksidul. Dušik-oksidul je uobičajeni adjuvantni plin, što ga čini jednim od lijekova s najdugovječnijim djelovanjem koji se još uvijek koristi. Zbog svoje niske potencije, ne može sam proizvesti anesteziju, već se često kombinira s drugim sredstvima. Halotan, sredstvo uvedeno 1950-ih, gotovo je u potpunosti zamijenjen u modernoj anesteziološkoj praksi novijim sredstvima zbog svojih nedostataka.[10] Djelimično zbog svojih nuspojava, enfluran nikada nije stekao široku popularnost.[10] U teoriji, bilo koji inhalacijski anestetik može se koristiti za indukciju opće anestezije. Međutim, većina halogeniranih anestetika iritira disajne puteve, što može dovesti do kašlja, laringospazma i općenito teških indukcija. Ako je potrebno provesti indukciju inhalacijskim anestetikom, često se koristi sevofluran zbog relativno niske oštrine, brzog povećanja alveolarne koncentracije i veće topljivosti u krvi od drugih sredstava. Ova svojstva omogućavaju manje iritirajuću i bržu indukciju, kao i brz izlazak iz anestezije u poređenju s drugim inhalacijskim sredstvima.[4] Sva hlapljiva sredstva mogu se koristiti sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima za održavanje anestezije (dušik-oksid nije dovoljno jak da bi se koristio kao samostalno sredstvo). Hlapljiva sredstva se često porede u smislu jačine djelovanja, koja je obrnuto proporcionalna minimalnoj alveolnoj koncentraciji. Jačina djelovanja je direktno povezana s topljivošću lipida. Ovo je poznato kao Meyer–Overtonova hipoteza. Međutim, određena farmakokinetička svojstva hlapljivih agensa postala su još jedna tačka poređenja. Najvažnije od tih svojstava poznato je kao koeficijent particije krv/plin. Ovaj koncept odnosi se na relativnu rastvorljivost datog agensa u krvi. Agensi sa nižom rastvorljivošću u krvi (tj. nižim koeficijentom particije krv-plin; npr. desfluran) daju anesteziologu veću brzinu u titriranju dubine anestezije i omogućavaju brži izlazak iz anestetskog stanja nakon prestanka njihove primjene. U stvari, noviji hlapljivi agensi (npr. sevofluran, desfluran) popularni su ne zbog svoje potencije (minimalna alveolna koncentracija), već zbog svoje svestranosti za brži izlazak iz anestezije, zahvaljujući nižem koeficijentu particije krv-plin.

Intravenski agensi (neopioidni)

[uredi | uredi izvor]

Iako postoji mnogo lijekova koji se mogu koristiti intravenozno za izazivanje anestezije ili sedacije, najčešći su:

Među gore navedenim barbituratima, tiopental i metoheksital su ultra-kratko djelujući i koriste se za indukciju i održavanje anestezije.[11] Međutim, iako izazivaju nesvijest, ne pružaju analgeziju (ublažavanje boli) i moraju se koristiti s drugim sredstvima.[11] Benzodiazepini mogu se koristiti za sedaciju prije ili poslije operacije i mogu se koristiti za indukciju i održavanje opće anestezije.[11] Kada se benzodiazepini koriste za indukciju opće anestezije, midazolam je poželjniji.[11] Benzodiazepini se također koriste za sedaciju tokom postupaka koji ne zahtijevaju opću anesteziju.[11] Poput barbiturata, benzodiazepini nemaju svojstva ublažavanja boli.[11] Etomidat jeste jedan od najčešće korištenih intravenskih lijekova koji se koriste za indukciju i održavanje opće anestezije.[11] Također se može koristiti za sedaciju tokom postupaka ili na JIL.[11] Kao i drugi gore navedeni agensi, on dovodi pacijente do nesvijesti bez ublažavanja boli.[11] U poređenju s drugim intravenskim agensima, etomidat uzrokuje minimalnu depresiju kardiopulmonalnog sistema. Osim toga, etomidat rezultira smanjenjem intrakranijalnog pritiska i cerebralnog protoka krvi.[4] Zbog ovih povoljnih fizioloških efekata, bio je omiljeni agens na intenzivnoj njezi. Međutim, od tada se pokazalo da etomidat izaziva adrenokorteksnu supresiju, što rezultira smanjenom upotrebom kako bi se izbjegla povećana stopa smrtnosti kod teško bolesnih pacijenata.[4] Ketamin se rijetko koristi u anesteziji zbog neugodnih iskustava koja se ponekad javljaju pri buđenju iz anestezije, koja uključuju "živopisne sanjanje, ekstrakorporalna iskustva i iluzije."[12] Kada se koristi, često se koristi u kombinaciji s benzodiazepinom kao što je midazolam za amneziju i sedaciju.[4] Međutim, kao i etomidat, često se koristi u hitnim slučajevima i kod bolesnih pacijenata jer proizvodi manje neželjenih fizioloških efekata.[11] Za razliku od prethodno spomenutih intravenskih anestetika, ketamin proizvodi duboko ublažavanje boli, čak i u dozama nižim od onih koje izazivaju opću anesteziju.[11] Također, za razliku od drugih anestetičkih sredstava u ovom odjeljku, pacijenti koji primaju samo ketamin izgledaju kao da su u katalepsijskom stanju, za razliku od drugih stanja anestezije koja podsjećaju na normalan san. Pacijenti anestezirani ketaminom imaju duboku analgeziju, ali drže oči otvorene i održavaju mnoge reflekse.[11]

Intravenski opioidni analgetici

[uredi | uredi izvor]

Iako opioidi mogu izazvati nesvijest, to čine nepouzdano i sa značajnim nuspojavama.[13][14] Dakle, iako se rijetko koriste za indukciju anestezije, često se koriste zajedno s drugim sredstvima, kao što su intravenski neopioidni anestetici ili inhalacijski anestetici.[11] Nadalje, koriste se za ublažavanje boli kod pacijenata prije, tokom ili nakon operacije. Sljedeći opioidi imaju kratak početak i trajanje djelovanja i često se koriste tokom opće anestezije:

Sljedeća sredstva imaju duži početak i trajanje djelovanja i često se koriste za postoperativno ublažavanje boli:

Mišićni relaksanti

[uredi | uredi izvor]

Mišićni relaksanti ne ostavljaju pacijente bez svijesti niti ublažavaju bol. Umjesto toga, ponekad se koriste nakon što je pacijent onesviješten (indukcija anestezije) kako bi se olakšala intubacija ili operacija paralizom skeletnih mišića.[4]Ovi agensi se svrstavaju u dvije kategorije: depolarizujući agensi, koji depolariziraju krajnju ploču motora kako bi spriječili daljnju stimulaciju, i nedepolarizujući agensi, koji sprječavaju aktivaciju acetilholinskih receptora putem kompetitivne inhibicije.[4]

Potencijalna komplikacija kada se primjenjuje neuromuskularna blokada je 'svjesnost o anesteziji'.[4] U ovoj situaciji, paralizirani pacijenti mogu se probuditi tokom anestezije zbog neprimjerenog smanjenja nivoa lijekova koji pružaju sedaciju ili ublažavanje boli. Ako anesteziolog ovo propusti, pacijent može biti svjestan svoje okoline, ali neće biti u stanju da se kreće ili komunicira tu činjenicu. Sve su dostupniji neurološki monitori koji mogu pomoći u smanjenju učestalosti svjesnosti. Većina ovih monitora koristi vlasničke algoritme koji prate moždanu aktivnost putem evociranih potencijala. Osim toga, pružatelji anestezije često imaju korake koje slijede kako bi spriječili svijest, kao što je osiguravanje da sva oprema ispravno radi, praćenje da li se lijekovi daju tokom operacije i postavljanje niza pitanja (Briceova pitanja) kako bi se pomoglo u otkrivanju svjesnosti nakon operacije.[4] Ako postoji bilo kakva sumnja na svijest pacijenta, pažljivo praćenje i stručnjaci za mentalno zdravlje mogu pomoći u upravljanju ili izbjegavanju bilo kakvog traumatskog stresa povezanog sa svjesnošću.[4] Određeni postupci, kao što su endoskopije ili kolonoskopije, izvode se tehnikom koja se naziva svjesna sedacija ili praćena anesteziološka njega. Ovi slučajevi se izvode regionalnim anesteticima i "sumračnim snom" koji se postiže sedacijom propofolom i analgeticima, a pacijenti se mogu sjećati perioperativnih događaja.[4] Kada se koristi ova tehnika, pacijentima treba reći da se ovo liječenje razlikuje od opće anestezije kako bi se pomoglo u borbi protiv bilo kakvog uvjerenja ili straha da su bili "budni" tokom anestezije.[4]

Intravenski agensi za suprotstavljanje anestezije

[uredi | uredi izvor]
  • Flumazenil, poništava efekte benzodiazepina
  • Nalokson, poništava efekte opioida
  • Neostigmin, pomaže u poništavanju efekata nedepolarizujućih mišićnih relaksanasa
  • Sugammadex, pomaže u poništavanju efekata nedepolarizujućih mišićnih relaksanasa

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ Goldberg, MF (1984). "Cocaine: The First Local Anesthetic and the'Third Scourge of Humanity': A Centennial Melodrama". Archives of Ophthalmology. 102 (10): 1443–1447. doi:10.1001/archopht.1984.01040031163009. PMID 6385930 – preko jamanetwork.com.
  2. ↑ Karch, SB (1998). A brief history of cocaine. CRC press.
  3. ↑ Wollweber, Hartmund (2005), "Anesthetics, General", Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, Weinheim: Wiley-VCH, doi:10.1002/14356007.a02_289 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 Butterworth, John; Mackey, David; Wasnick, John (2013). Morgan & Mikhail's Clinical Anesthesiology (5th izd.). McGraw Hill Education. ISBN 978-0-07-171405-1.
  5. ↑ Hendrickx, JF.; Eger, EI.; Sonner, JM.; Shafer, SL. (August 2008). "Is synergy the rule? A review of anesthetic interactions producing hypnosis and immobility". Anesth Analg. 107 (2): 494–506. doi:10.1213/ane.0b013e31817b859e. PMID 18633028. S2CID 8125002.
  6. ↑ "Reducing Animals' Pain and Distress | National Agricultural Library". www.nal.usda.gov (jezik: engleski). 2022. Pristupljeno 28 January 2023.
  7. ↑ Latta, KS; Ginsberg, B; Barkin, RL (2001). "Meperidine: a critical review". American Journal of Therapeutics. 9 (1): 53–68. doi:10.1097/00045391-200201000-00010. PMID 11782820. S2CID 23410891.
  8. ↑ Wollweber, Hartmund (2005), "Anesthetics, General", Ullmann's Encyclopedia of Industrial Chemistry, Weinheim: Wiley-VCH, doi:10.1002/14356007.a02_289 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  9. ↑ Krøigaard, M.; Garvey, LH.; Menné, T.; Husum, B. (October 2005). "Allergic reactions in anaesthesia: are suspected causes confirmed on subsequent testing?". Br J Anaesth. 95 (4): 468–71. doi:10.1093/bja/aei198. PMID 16100238.
  10. 1 2 Townsend, Courtney (2004). Sabiston Textbook of Surgery. Philadelphia: Saunders. Chapter 17 – Anesthesiology Principles, Pain Management, and Conscious Sedation. ISBN 0-7216-5368-5.
  11. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 Miller, Ronald (2005). Miller's Anesthesia. New York: Elsevier/Churchill Livingstone. ISBN 0-443-06656-6.
  12. ↑ Garfield, JM; Garfield, FB; Stone, JG; Hopkins, D; Johns, LA (1972). "A comparison of psychologic responses to ketamine and thiopental-nitrous oxide-halothane anesthesia". Anesthesiology. 36 (4): 329–338. doi:10.1097/00000542-197204000-00006. PMID 5020642. S2CID 2526481.
  13. ↑ Philbin, DM; Rosow, CE; Schneider, RC; Koski, G; D'ambra, MN (1990). "Fentanyl and sufentanil anesthesia revisited: how much is enough?". Anesthesiology. 73 (1): 5–11. doi:10.1097/00000542-199007000-00002. PMID 2141773.
  14. ↑ Streisand JB, Bailey PL, LeMaire L, Ashburn MA, Tarver SD, Varvel J, Stanley TH (April 1993). "Fentanyl-induced rigidity and unconsciousness in human volunteers. Incidence, duration, and plasma concentrations". Anesthesiology. 78 (4): 629–34. doi:10.1097/00000542-199304000-00003. PMID 8466061. S2CID 32056642.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
  • Anaesthetics, BBC Radio 4 discussion with David Wilkinson, Stephanie Snow & Anne Hardy (In Our Time, Mar. 29, 2007)

Šablon:Drevna anestezija Šablon:Opći anestetici Šablon:Lokalni anestetici Šablon:Glavne grupe lijekova

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Anestetik&oldid=3937016"