Boja

Ovo je glavno značenje pojma Boja. Za druga značenja, pogledajte Boja (razdvojba).

Slikarski krug boja

Disperzija kod optičke prizme uzrokuje da se bijela svjetlost razloži na dugine boje

Boja (od turskog boya) vidni je osjet ovisan o frekvenciji, intenzitetu i drugim faktorima svjetlosnog zračenja te fiziološkom stanju oka. Ljudsko oko zapaža samo svjetlost, odnosno vidljivo elektromagnetsko zračenje valnih duljina raspona od oko 380 do oko 760 nanometara, pri čemu on varira ovisno o intenzitetu svjetlosti i fiziološkom stanju ljudskog oka.

Objašnjenje

Zračenja svake pojedine valne duljine, podražujući na različit način prijamne mehanizme oka (receptore, čunjiće u mrežnici oka) daju dojam određene boje. Prijelazi između boja postupni su. Normalan ljudski vidni sustav razlikuje 100-200 različitih nijansi vidljivog spektra. U kombinaciji s različitim intenzitetom i miješanjem s bijelim svjetlom, raspon raste do oko milijun različitih boja.

boja	raspon valnih duljina	raspon frekvencija
crvena	~ 625 – 740 nm	~ 480 – 405 THz
narančasta	~ 590 – 625 nm	~ 510 – 480 THz
žuta	~ 565 – 590 nm	~ 530 – 510 THz
zelena	~ 500 – 565 nm	~ 600 – 530 THz
cijan	~ 485 – 500 nm	~ 620 – 600 THz
plava	~ 440 – 485 nm	~ 680 – 620 THz
ljubičasta	~ 380 – 440 nm	~ 790 – 680 THz

Osjet boje obično ne nastaje samo od zračenja u jednoj frekvenciji, to jest od monokromatske svjetlosti, nego redovito od smjesa zračenja užih ili širih područja spektra. Bijela je svjetlost Sunca polikromatska, to jest sastavljena od kontinuiranog niza spektralnih boja koje se uz pomoću optičke prizme, difrakcijske mrežice mogu rastaviti na komponente. Taj proces se u prirodi događa na kapljicama vode, pri čemu nastaje duga.

Boja nekog tijela može potjecati od svjetlosti koju ono samo odašilje, odbija ili propušta. U drugom slučaju tijelo uvijek upija dio primljene svjetlosti, pa boja tijela koje ne zrači vlastitu svjetlost ovisi o apsorpcijskim svojstvima njegove površine. Bijela je ona površina koja u jednakoj mjeri odbija sva valna područja bijele svjetlosti. Crna površina potpuno upija takvu svjetlost, a siva djelomično, ali u jednakoj mjeri odbija sva područja bijele svjetlosti.

Bijelo, crno i sivo nisu kromatske boje, već takozvane akromatske boje, jer nemaju svoje svojstveno valno područje, već ovise o stupnju osvijetljenosti, odnosno sposobnosti površine da jače ili slabije upija sva valna područja bijele svjetlosti. Tijelo će biti obojeno nekom kromatskom bojom ako pokazuje selektivnu apsorpciju, to jest ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na određenom valnom području; tada će boja koju ta površina ima (to jest reflektira) biti komplementarna apsorbiranoj boji. Tijelo će na primjer imati crvenu boju ako, obasjano bijelim svjetlom, najjače apsorbira plavo-zeleni dio spektra, a najjače reflektira zračenje koje odgovara crvenom dijelu spektra.

U uvjetima dovoljno jakog intenziteta svjetla, čunjaste stanice mrežnice opskrbljuju mozak informacijama za vid u boji (fotopski vid). Kada je intenzitet dovoljno nizak, aktivnima ostaju samo štapićaste stanice i vid je skotopski te ne omogućuje razlikovanje boja.

Onkraj spektra svjetlosti nalaze se infracrveno zračenje i ultraljubičasto zračenje. Ljudsko ih oko ne zapaža, stoga nemaju boju, ali ga zapažaju vidni organi nekih životinja, na primjer pčela. U znanstvene i tehničke svrhe ova se zračenja ponekad obilježavaju lažnim bojama.

Svojstva boja

Funkcija osjetljivosti oka prikazana je na dijagramu kojemu se na apscisi nalaze valne duljine približno je simetrična krivulja s oštrim maksimumom jednakim jedinici na valnoj duljini 555 nm za dnevnu osjetljivost (crno) i 507 nm za noćnu osjetljivost (zeleno). Njezina je vrijednost za valnu duljinu 600 nm 0,63, a za valne duljine 380 i 780 nm iznosi 0.

Ljudsko oko ima tri odvojena receptora osjetljiva za tri osnovne boje (crvenu, zelenu i plavu).

Osnovne su svojstva svake boje: nijansa (ovisi o frekvenciji zračenja), svjetlina (ovisi o intenzitetu zračenja) i zasićenost (ovisi o čistoći boje, to jest o dodatku bijele boje).

Miješanjem pojedinih boja spektra dobivaju se nove boje. Miješanjem dviju boja kojima položaj u spektru nije udaljen nastaje boja koja leži između njih (na primjer narančasta boja miješanjem crvene i žute). Kao rezultat miješanja nekih boja udaljenih u spektru (komplementarnih, na primjer ljubičaste i žute) nastaju razine sive boje. Ako se čiste, kromatske boje, miješaju s bijelom, dobivaju se jasne, svijetle boje; ako se miješaju s crnom, nastaju tamne, zagasite boje.

Za klasifikaciju pojedinih nijansi boja izrađeni su razni sustavi poput Ostwaldove ljestvice, ili Munsellove specifikacije boja, koje se primjenjuju u prirodnim znanostima, tehnici i umjetnosti.

Prema teoriji Thomasa Younga i Hermanna von Helmholtza, ljudsko oko ima tri odvojena receptora osjetljiva za tri osnovne boje (crveno, zeleno i plavo), a osjet boje nastaje superpozicijom tih triju osnovnih osjeta; prema tome, normalno je oko polikromatično. U 20. stoljeću, kroz fiziološka i biokemijska istraživanja mrežnice, otkrivena su tri tipa čunjastih stanica mrežnice odgovorna za sintezu osjeta boje.

Dikromatično oko osjetljivo je za dvije boje, a monokromatično za jednu boju (sljepoća za boje je daltonizam).

Boje i prozirnost tijela

Kada zrake svjetlosti svih boja padnu na površinu tijela, one se djelomično odbijaju, a djelomično prodiru u tijelo. Ako površina odbija sve zrake bijele svjetlosti koje na nju padaju u istom iznosu, takva se površina naziva savršeno bijelom površinom (albedo od 100 %). Površina koja sve zrake koje na nju padaju apsorbira, a ništa ne reflektira, zove se savršeno crna površina (albedo od 0 %). Realne fizičke površine nikada nemaju potpuno odbijanje ili upijanje svjetla.

Ako površina odbija samo jedan dio zraka bijele svjetlosti koje na nju padaju, a drugi propušta u tijelo, onda površina izgleda obojena. Njena boja odgovara smjesi onih obojenih zraka koje površina odbija. Takva je na primjer boja cvijeća, tkanina i raznih drugih neprozirnih tijela.

Ako tijelo propušta sve zrake koje na njega padaju, zove se prozirno tijelo. Tvari prozirnih za sve valne duljine elektromagnetskog zračenja nema, kao ni tvari koje su potpuno prozirne za jednu valnu duljinu, neovisno o debljini uzorka. Jedno te isto fizikalno tijelo može biti prozirno za jednu vrstu zračenja, a neprozirno za druga. Primjerice, tekuća voda, led i prozorsko staklo prozirni su za svjetlost, a slabo prozirni za ultraljubičasto zračenje. Kamena sol, ugljikov disulfid i ozon jako su prozirni za svjetlost i infracrveno zračenje, a slabo prozirni za ultraljubičaste zrake. Kvarc je jako proziran za ultraljubičaste zrake.

Boja u društvu

Aditivno miješanje boja: postoje tri primarne boje – crvena, zelena i plava, kombiniranjem kojih se u oku stvara dojam svih ostalih boja.

Tradicionalna podjela boja u slikarstvu je na osnovne i složene. Tri osnovne boje su: crvena, žuta i plava. Osnovne su jer se ne mogu dobiti supstraktivnim miješanjem drugih pigmenata. One se zovu i primarne boje. Tri složene boje dobivaju se miješanjem osnovnih boja: crvena + žuta = narančasta, plava + žuta = zelena i plava + crvena = ljubičasta. Te boje se nazivaju i sekundarne. Tercijarne boje dobivaju se miješanjem primarnih i sekundarnih (na primjer plavozelena i žutozelena).

Druga podjela boja je na tople (crvena, žuta, narančasta) i hladne (plava, ljubičasta, zelena), što su psihološke i kulturološke podjele.

Komplementarne boje su dvije boje od koje jedne nema ni malo u drugoj boji. One se nalaze na suprotnim stranama Ostwaldovog kruga boja. To su: narančasta i plava (zato što narančasta nastaje miješanjem crvene i žute, tj. u sebi nema nimalo plave boje), ljubičasta i žuta, crvena i zelena.

Supstraktivno miješanje boja

U drugim djelatnostima sustavi boja se se određuju na temelju praktičnih i tehnoloških razloga. Kod aditivnog miješanja boja koje se koristi u televiziji i računarstvu najveći raspon prikaza boja dobiva se kada su primarne boje crvena, zelena i plava. Kod suptraktivnog miješanja boja koje se koristi u klasičnoj fotografiji i tiskarstvu primarne su boje cijan, magenta i žuta, pri čemu se u tiskarstvu radi postizanja većeg kontrasta dodaje još i pigment crne boje.

Simboličko značenje boja

Boje oduvijek imaju i veliku simboličku vrijednost koja je kulturološki proizvoljna i prostorno i vremenski varijabilna. Primjerice zlatna boja, osobito u religioznom slikarstvu, predstavlja isijavanje duha i svetost, dok je ljubičasta vladarska boja iz razloga visoke cijene organskog pigmenta purpura i stijene porfirita koji su bili dostupni tek najvišim slojevima društva.

Simbolička vrijednost boje mijenja se ovisno u kakvom se okružju koristi. Crveno je, primjerice, boja ljubavi i strasti, no u političkom životu ona označava uglavnom lijevi politički spektar i pridruženu revoluciju. Zelena je boja nade, ali ujedno Islama i pokreta za zaštitu prirode. U europskom kulturnom krugu crna boja simbolizira žalost i pokoru, ono što na Dalekom istoku označava bijela boja. Žuta je boja židovstva, ali i Vatikana. Bijela crna je boja fašizma i terora uopće; ružičasta označuje optimizam, ljubičasta ljubomoru, itd.

U novom vijeku boje su najvažnija sastavnica državnih zastava. Bojom su označeni i sportski klubovi (Dinamo – plavi, Hajduk – bijeli). Boja je često i gradska odrednica: u Zagrebu plavi tramvaji, u Londonu crveni autobusi. Boje su i sastavni dijelovi zaštitnih znakova pojedinih proizvoda (crvena podloga za bijela slova – Coca-Cola, ljubičasta Milka, itd.).

• crvena - ljubav, strast, radost, opasnost, zabrana, revolucija
• narančasta - plodnost, sjaj, bogatstvo
• žuta - um, pamet, svjetlo, razum
• zelena - mir, dopuštenje, nada, besmrtnost
• plava - aristokracija, istina, vjernost, plemenitost
• ljubičasta - čarobnjaštvo, umjetnost, čast, kraljevstvo, dostojanstvo, bogatstvo, uzvišenost
• ružičasta - slatkoća, sramežljivost, nježnost, djevojaštvo
• bijela - Europa: čistoća, mir; Daleki istok: smrt, tuga
• crna - tuga, bolest, smrt, nesreća, teror, dominacija
  

Psihološko djelovanje spektralnih boja

Boje imaju psihološko djelovanje koje je djelomice ovisno o već navedenim kulturološkim faktorima. Boje koje ljudi doživljavaju "toplima" općenito djeluju razdražujuće, ubrzavajući puls, disanje i mišićni tonus, a boje koje doživljavaju "hladnima" smiruju, odmaraju i olakšavaju koncentraciju.

Odabiranje i kombiniranje boja važno je kako u likovnoj umjetnosti, tako i u industrijskom oblikovanju, dekoraciji prostorija, izradi odjeće i mnogih proizvoda namijenjenih širokoj potrošnji.

Prostorno djelovanje boja

U ljudskom se oku "tople boje" čine bližima, a "hladne" daljima, iako su im izvori na istoj udaljenosti od oka, što se kroz kolorističku perspektivu posebno iskoristilo u fovizmu.

Zanimljivosti

Stari hrvatski izrazi za boju, u smislu vidnog osjetilnog doživljaja, su krasa, mast i cvijet (Klaić: Rječnik stranih riječi). Krasu prepoznajemo u izrazu krasno, krasan, a mast je ostao, primjerice u crnomanjast i u izrazu premazan svim mastima.

Jedan cijeli pravac u slikarstvu se posvetio fizičkim svojstvima boje, bio je to divizionizam (pointilizam). Prvi umjetnik ovog pravca koji je iznikao iz impresionizma bio je Georges Seurat, on je slikao tako što je koristio sitne točke duginih boja, crne, bijele i sive, koje je stavljao jedne do drugih, a miješale su se tek u promatračevom oku.

Vidi i

• Dodatak:Boje

Izvori

HE

Dio sadržaja ove stranice preuzet je iz mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije i nije slobodan za daljnju upotrebu pod uvjetima Wikipedijine licencije o sadržaju. Uvjete upotrebe uz dano nam pojašnjenje pogledajte na stranici Leksikografskog zavoda

Vanjske poveznice

• Boje i lakovi Hrvatska tehnička enciklopedija